Retka državna znamenja na fasadama nemi svedoci istorije Novog Sada

Na marginama istorije posleratne jugoslovenske diplomatije ostala je, između ostalog, i poseta jedne naše delegacije Italiji.

Ljubazni domaćini obezbedili su gostima veoma kompetentnog vodiča (ne zna se da li po partijskoj, levičarskoj ili državnoj liniji), iskusnog istoričara umetnosti, da ih upozna s najreprezentativnijim znamenitostima Rima. Pokazivao im on do kasno letnje poslepodne zdanja preostala u Večnom gradu iza brojnih imperatora, zatim srednjovekovnih papa i aristokrata, ali nije zaobišao i neka podignuta tokom Musolinijevih decenija. Mnogo je zgrozilo naše parlamentarce što svi tragovi omraženog fašizma nisu zatrti do poslednje cigle, ali im stari profesor mudro objasni: „E, kari amiči, da je svako rušio ono što su zidali prethodnici, ne bih imao sada šta da vam pokažem.” Pametnom dosta. Valjda.

Međutim, na našim prostorima „ruže ratova” gotovo je svaka država i dinastija koja im je stolovala bila ubeđena u to da baš od nje počinje sva istorija, te uklanjala sve što bi zatekla. Mlađani se Novi Sad od svoga osnivanja nije mrdao od obale Dunava, ali je bio „vlasništvo” čak 11 monarhija i republika. Ipak, od tih silnih državnih tvorevina ostala su samo retka njihova znamenja, promakla aktuelnim vlastodršcima ili su tako skrajnuta da nisu ideološki mnogo vređala vizuru.

Dva grba Ugarske (u verziji Lajoša Košuta) krase fasadu Gradske kuće još od kada je izgrađena 1894. – jedan je okrenut prema Trgu Slobode, a drugi ka „Apolo centru”. Možda su opstali samo zato što bi bilo baš vandalski a estetski teško, odvaliti ih iz skulptura Ejrene, boginje mira i proleća, koja drži dete u desnoj ruci.

Ko zna kojim čudom, na samom vrhu zgrade u Ulici Maksima Gorkog 39 do danas je preživeo veoma uočljiv grb Kraljevine Jugoslavije. Istina, dobrano očerupan, pa mu nedostaju kruna i obe glave orla, ali su ostala krila i štit na prsima, gde su grbovi „konstitutivnih” naroda: srpski levo, hrvatski desno, a slovenački pri dnu.

Na pročelju Pokrajinske bolnice, u društvu dva anđela (neki ih tumače i kao boginje pobede), od oslobođenja grada stoji grb Demokratske Federativne Jugoslavije s crvenom petokrakom i pet buktinja jer je Bosna i Hercegovina tek kasnije zvanično dobila status šeste republike. Interesantno je da na toj kompozicije žito nije zrelo, niti klasje zlatnožute boje, nego zelene. Razlog je sasvim racionalan – grb bi u oker pozadini bio slabo uočljiv, gotovo nevidljiv.

Iznad glavnog ulaza Elektrotehničke škole „Mihajlo Pupin” (građena svojevremeno za Mađarsku katoličku gimnaziju) grb je Socijalističke Republike Srbije, nastao nakon ustavnih promena 1963. i tu verovatno nasledio prethodnu varijantu. Sa štita jeste izostavljen krst, ali ocila nisu dirana. Možda je neko stručan objasnio gorljivim kulturtregerima da oni nisu nikakav simbol srpskog nacionalizma, već uvreženi element vizantijske ornamentike. Pretpostavlja se da je nastao u ateljeau plodnog novosadskog skulptora Karla Baranjija i njegove životne saputnice Zlate Markov.

I zastava SFR Jugoslavije može se videti nekoliko puta godišnje, o svakom važnom prazniku, kad se zavijori na balkonu kuće čika Mileta Plavšića, u kaćkoj ulici Narodne vojske.

Vladimir Cvijin Spremo / dnevnik.rs

Ostale vesti možete pročitati ovde.