Osobe sa invaliditetom u Novom Sadu na posao čekaju u proseku devet godina

Na evidenciji novosadske filijale Nacionalne službe za zapošljavanje trenutno ima više od hiljadu i po nezaposlenih osoba sa invaliditetom, a u proseku one na posao čekaju devet godina, pokazuju podaci Nacionalne službe za zapošljavanje.

Tokom prošle godine toj statistici pridružilo i desetine radnika iz novosadskog preduzeća za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom “DES”. Više od 100 bivših radnika tužilo je “DES” za neisplaćene zarade, a njih 45 podnelo je i tužbe protiv Nacionalne službe za zapošljavanje za novčane naknade. Njihova borba traje duže od godinu dana. 

Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom iz 2009. i izmenama tog zakona 2013. godine regulisano je inkluzivnije zapošljavanje osoba sa invaliditetom u firmama koje nisu namenjene striktno za to. Ipak, budući da poslodavci koji ne zaposle osobu sa invaliditetom na određeni broj radnika, plaćaju penale, oni to često gledaju kao prisilu.  

 Takođe, sagovornici 021 smatraju da sistem demotiviše osobe sa invaliditetom da se prijavljuju na radna mesta. Ne samo da je situacija na tržištu rada loša za sve ljude bez obzira na stepen sposobnosti, već sistem osobe sa invaliditeom ohrabruje da traže invalidske penzije umesto da budu aktivni učesnici u društvu. 

Najviše nezaposlenih osoba sa invaliditetom na evidenciji NSZ je starosti između 40 i 65 godina. Pretežno su to osobe sa prvim ili drugim stepenom obrazovanja, odnosno završenom osnovnom školom i/ili stručnim osposobljavanjem. Gotovo 1.000 osoba ima završenu i srednju trogodišnju, odnosno četvorogodišnju školu. Za poslom traga i oko 120 osoba sa invaliditetom koje su završile osnovne, specijalističke i master akademske studije

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji – mač sa dve oštrice

 Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom realno omogućava i državi i poslodavcima i osobama sa invaliditetom da urade sve što žele, kaže za 021 Mima Ružičić Novković iz Centra “Živeti uspravno”. 

“Zakon više posmatra ljude iz ugla da im treba spas, ali realno, s obzirom na sve mere koje su ponuđene, može jako puno da se uradi. Ali problem je u tome što su iz njega izuzeti ljudi koji imaju treći stepen invaliditeta. To su osobe koje upućuje Komisija za procenu radne sposobnosti ili u invalidsku penziju ako imaju pet godina radnog staža ili u radne centre koji se opet nalaze u konglomeratima kao što je škola ‘Milan Petrović’ i to je jedna velika tragedija jer je to jako veliki broj ljudi”, kaže ona i dodaje da u poslednjih nekoliko godina komisija nerado dodeljuje treći stepen. 

Ipak, ljudi koji rade po komisijama uglavnom nisu izašli iz medicinskog modela i čim vide da je osoba, recimo, nižeg rasta, da ima nevoljne pokrete ili da ima neku vrstu neobičnosti po njihovoj proceni, oni joj odmah dodele treći stepen. To znači da ukoliko bilo ko želi tu osobu da zaposli on krši zakon“, objašnjava Ružičić Novković. 

Ona podseća na slučaj koji je jedna njihova korisnica prijavila Poverenici za zaštitu ravnopravnosti kada su članice komisije tokom procene postupka ženi postavljale “ponižavajuća i uvredljiva pitanja”.

Više o tome u našem tekstu OVDE.

 Takođe, priča o momku mlađem od 35 godina koji trenutno koristi asistenciju i koji želi da studira istoriju, a kom je komisija već oduzela radnu sposobnost. 

Ružičić Novković navodi i da je problem što su poslodavci kada je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji stupio na snagu poslodavci su se trudili da zaposle osobe sa visokim obrazovanjem, zato što je to njima u odnosu na znanje najefikasniji kadar. 

“Dobar deo tih ljudi je zaposlen izvan struke i sa nižim stepenom stručne spreme nego što zapravo imaju. Takođe, jedan deo ljudi je zaposlen samo formalno da se ispuni norma. To je strašno i sa jedne i sa druge strane – i od strane poslodavaca koji to traže, ali i od strane osoba koje prihvate da budu u takvom radnom odnosu”, ističe ona.

Naglašava i da se poslodavci i u državnom i u privatnom sektoru radije odlučuju da plaćaju penale nego da zaposle osobu sa invaliditetom i ako je zapošljavaju, zapošljavaju osobe sa nižom stručnom spremom za neke sporedne tehničke poslove gde je uticaj same osobe u kolektivu minimalan, u smislu da ostaje nevidljiva.  

Ali to nije poenta ovog zakona. Poenta ovog zakona je da omogući inkluziju osoba sa invaliditetom u smislu da mi budemo vidljivi na tržištu rada“, smatra Ružičić Novković. 

Foto: Pixabay, ilustracija

Dejana Kuzmić iz Unije poslodavaca Srbije kaže za 021 da i sa jedne i sa druge strane ima mnogo primedbi, ali je saglasna sa tim da su osobe sa invaliditetom na tržištu rada često nevidljive, pre svega, zato što su i u samom društvu nevidljive.

“Postoji taj Zakon koji predviđa kvotni sistem zapošljavanja koji poslodavac vidi kao kaznu, jer je u obavezi da radi nešto što nije imao u planu. Vi kada kao poslodavac izdvajate neka sredstva za nešto, prirodno, gledate šta ćete dobiti zauzvrat. Vi kada pogledate profil osoba sa invaliditetom koje su na tržištu rada susrećete sa sa nepovoljno obrazovanom radnom snagom. To je zato što su mogućnosti osoba sa invaliditetom da se isprofilišu, da budu stručnjaci vrlo malo. I to je zato što su mogućnosti za obrazovanje vrlo skučene. Samim tim su poslodavci u nepovoljnoj situaciji da pronađu adekvatnu radnu snagu, što ih dodatno iritira”, navodi Kuzmić. 

Osobe sa invaliditetom obeshrabrene da traže zaposlenje

Ono što se od poslova nudi osobama sa invaliditetom uglavnom su javni radovi, poslovi koji mogu da se rade po nekoliko meseci za platu za dvadesetak hiljada dinara ili nešto više. 

Ružičić Novković zaključuje i da je problematično to što mnoge osobe sa invaliditetom nisu svesne prava koja imaju na osnovu zakona i Konvencije i da, samim tim, nemaju o sebi sliku nekoga ko ima bilo kakvu ulogu na tržištu rada i u društvu.  

Jednostavno idu po principu ‘daj šta daš’ i odlučuju se na penziju ili na fiktivno zaposlenje“, kaže ona.  

Ružičić Novković kaže da političko zapošljavanje nije zaobišlo ni osobe sa invaliditetom i da se dobar deo njih učlanio u partije misleći da će na taj način lakše doći do posla. 

Foto: Pixabay, ilustracija

Dejana Kuzmić iz Unije poslodavaca kaže da se mora znati i ko je od ljudi koji se dobrovoljno prijavljuju na Nacionalnu službu za zapošljavanje realan tražilac posla. 

Vi imate osobe sa invaliditetom koje su registrovane tamo, ali se radije odlučuju za socijalna davanja ili rad u sivoj ekonomiji. Imate i ratne i vojne invalide koji su registrovani, ali ne traže zapravo posao“, zaključuje Kuzmić.

Država i društvo ključni faktori u obezbeđivanju uslova za zapošljavanje 

Kuzmić naglašava da je neophodno da država pristupi odgovorno ovoj situaciji i da napravi jasne statistike o broju osoba sa invaliditetom koje traže posao i o njihovoj stručnoj spremi. 

 Kuzmić takođe smatra da bi država trebalo na neki način da učini osobe sa invaliditetom vidljivijim u medijima. Pominje i reklame i priloge u kojima bi oni bili prikazani u realnim životnim situacijama kako bi se društvo moglo navići na njih kao na ravnopravne članove društva. Još jedan segment u kom bi država mogla da poboljša prisustvo osoba sa invaliditetom na tržištu rada je obrazovanje. 

Inkluzivno obrazovanje je neophodno, ali i fizička pristupačnost ustanovama obrazovanja i kulture. Taktilne trake za kretanje slepih i slabovidih, udžbenici na Brajevom pismu. Osobe sa invaliditetom svakako imaju talenata koji nemaju mogućnosti da neguju jer ih ograničavaju i nemogućnost kretanja zbog nepovoljne infrastrukture i neprihvatanje od strane društva kao ravnopravnih članova. Zašto postoje posebne izložbe osoba sa invaliditetom? Zašto postoje odvojeni horovi? Mnogo toga je u svakodnevnom životu svedeno na segregaciju“, objašnjava Kuzmić.  

Dodaje i da su ove korenite promene neophodne kako poslodavci na zapošljavanje osoba sa invaliditetom ne bi gledali kao na svoju obavezu, već kao nešto sasvim uobičajeno. 

Poslodavci još uvek žive u periodu Zakona o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba sa invaliditetom. Dok god je to zakonski imperativ, a ne neka društveno prihvaćena vrednost, razgovaraćemo o zapošljavanju osoba sa invaliditetom upravo kroz taj zakon“, zaključuje. 

Prekvalifikacije radne snage kao mogućnost ili “zamazivanje očiju” 

Programi prekvalifikacija u Novom Sadu i državi od strane nadležnih posmatrani su kao “prilika” da se obezbede bolji uslovi za zapošljavanje osoba sa invaliditetom, ali često su to, smatraju sagovornici 021, samo načini da se “zamažu oči”, budući da se oni ne obučavaju za već postojeće poslodavce i, samim tim, nemaju garantovano radno mesto nakon obuke. 

Foto: Pixabay, ilustracija

 Kuzmić je skeptična i kada je u pitanju sama uspešnost obuke. 

 Ne možete vi od mesara dobiti obućara tek tako, ili od zubara programera. Čak i da nije osoba sa invaliditetom na prste se mogu nabrojati neki koji to mogu realno da sprovedu. Lepo je raditi tu prekvalifikaciju, ali za poznatog poslodavca, odnosno kada poslodavac dođe i kaže da mu trebaju određeni profili osoba koje bi nakon prekvalifikacije dobile posao, ali najčešće nije tako”, navodi ona. 

U 2019. godini je za potrebe Filijale Novi Sad planirano sedam obuka za tržište rada za osobe sa invaliditetom, navode za 021 u NSZ. Ove obuke realizovaće se za 44 osobe (podsetimo 1.500 njih je registrovano na evidenciji NSZ). Profili za koje će se prijavljeni obučavati su vođenje poslovnih knjiga, poslovni sekretar, elektronsko poslovanje, informatičar, pomoćnik knjigovesca i maser terapeut. 

Sagovornici 021 saglasni su da na položaj osoba sa invaliditetom na tržištu rada svakako utiče i to što je generalno situacija sa zapošljavanjem teška.

Dragana Prica Kovačević / 021.rs / novosadski.info